VRIJEDI PAŽNJE Zdravstvo
„Herojstvo nije model zdravstvene zaštite“
Dr. Irma Arifović upozorava na položaj zaposlenih u Kantonalnoj bolnici i pitanje koje se tiče svih nas: ko će liječiti pacijente ako stručni ljudi odu?
Pripremio Armin Amidžić ·
IZ NJENOG OBRAĆANJA
Iza bolnice stoje ljudi.
Doktorica Irma Arifović javno je upozorila na dugove Kantonalne bolnice, moguću blokadu računa, neizvjesnost isplate plata i odlazak stručnog kadra.
Njen tekst govori o ljekarima, medicinskim sestrama, čistačicama, vozačima, praljama, kuharima i svim drugim ljudima bez kojih bolnica ne može funkcionisati. Upozorava na uslove njihovog rada i na očekivanje da vlastitim odricanjem nadomještaju slabosti sistema.
Prema njenim navodima, bolnicu je tokom 2026. napustilo pet specijalista. U obraćanju ističe koliko je teško nadomjestiti njihov odlazak i postavlja pitanje koje se tiče svih pacijenata:
„Ko će tad liječiti pacijente u bolnici kada stručni ljudi budu primorani da odu?“
dr. Irma Arifović · javna objava, 23. oktobar 2026.
Bolnica kao javno dobro.
U njenom obraćanju bolnica je javno dobro i odgovornost svih koji odlučuju o njenoj sudbini. Briga o zaposlenima povezana je s pitanjem dostupnosti liječenja svakom građaninu kantona.
Njene riječi sažimaju razlog zbog kojeg ovom obraćanju dajem prostor:
„Ne tražim aplauz za ljekare, nego poštovanje njihovog rada. Ne tražim skrivanje problema, nego njihovo rješavanje.“
Izvori i kontekst
- Javna objava dr. Irme Arifović od 23. oktobra 2026.
- Moja ranija objava o finansijskom problemu bolnice i službenom dopisu →
U članku su izdvojeni dijelovi obraćanja. Cijeli dostavljeni tekst možete pročitati ispod. Navodi o odlasku zaposlenih pripisani su doktorici; finansijski kontekst potiče iz dostavljene fotografije dopisa.
Pročitajte cijelo obraćanje doktorice
STIDI LI SE DRUŠTVO ONIH KOJI GA JOŠ UVIJEK DRŽE NA NOGAMA?
Postoje vijesti koje naljute, ali i one zbog kojih se zapitamo kako smo došli dovde.
Danas se za Kantonalnu bolnicu u Bihaću govori o dugovima, mogućoj blokadi računa i neizvjesnosti isplate plata. Nedostatak specijalista ugrožava sigurnost svih građana ovog kantona i o tome se priča godinama. Samo ove godine nas je napustilo 5 specijalista. Iste ne možemo dobiti ni za 10 godina!
Mnogo boli kada se opstanak bolnice posmatra samo kao računovodstveno pitanje, a ne kao pitanje dostojanstva zaposlenih i sigurnosti pacijenata.
Doktor ne bi smio brinuti hoće li dobiti platu dok ulazi u smjenu. Medicinska sestra ne bi smjela vlastitom iscrpljenošću nadomještati slabosti sistema. Brinuti o 10 i više pacijenata, sama i 12 sati dnevno i tako godinama. Čistačica ne bi smjela raditi u neizvjesnosti sa platom sa kojom razum govori da je nemoguće dočekati slijedeću, iako svojim radom brine o higijeni i zdravlju pacijenata. Vozač ne bi smio brinuti hoće li imati ispravno vozilo i uslove za siguran prevoz pacijenata, imati 200 i više radnih sati mjesečno. Pralja ne bi smjela biti nevidljiva, iako je njen rad neophodan za svakodnevno funkcionisanje bolnice. Kuhar ne bi smio biti zaboravljen, jer i pravilna ishrana pacijenata dio je zdravstvene njege. Radnici tehničke službe, održavanja, laboratorija, administracije, obezbjeđenja i svi drugi zaposleni ne bi smjeli vlastitim odricanjem nadomještati slabosti sistema. Pacijent ne bi smio strahovati hoće li imati specijalistu kada mu zatreba.
Ko je odgovoran za dugove i nedostatak kadra? Ko je planirao budućnost bolnice? Ne možemo od ljekara tražiti da budu heroji kako bi nadoknadili ono što sistem nije uradio. Herojstvo nije model zdravstvene zaštite.
Posebno je nepošteno optuživati ljekare koji odlaze u privatnu praksu, kao da su oni krivi za stanje u javnom zdravstvu. Ljekar ima pravo izabrati gdje će raditi, ali društvo mora biti iskreno: ako javna ustanova ne nudi dostojne plate, sigurnost, opremu i uslove rada, onda ne može istovremeno osuđivati one koji traže bolje uslove i očekivati da ostanu po svaku cijenu. Naše slobodno vrijeme je naše i ne može se od ljekara tražiti da biraju između vlastite egzistencije i lojalnosti sistemu koji ih godinama zanemaruje.
Ako neko bude morao birati između javne bolnice koja mu ne pruža osnovne uslove za rad, čak dovodi i platu u pitanje i privatne prakse koja mu omogućava dostojan život i profesionalni razvoj, pa ode u privatni sektor, moramo postaviti još važnije pitanje: ko će tad liječiti pacijente u bolnici kada stručni ljudi budu primorani da odu? Odgovornost nije samo na ljekarima koji donose lične i profesionalne odluke, nego i na onima koji su dopustili da javne ustanove ostanu bez kadra, opreme i jasne perspektive.
Čast ljekara ne mjeri se šutnjom i trpljenjem nepravde, nego znanjem, odnosom prema pacijentu i hrabrošću da se kaže kada nešto nije dobro.
Odgovornost rukovodstva i vlasti ne mjeri se saopćenjima i obećanjima, nego rezultatima: dostupnom zdravstvenom zaštitom, sigurnošću zaposlenih i uslovima za rad.
Bolnica nije ničija privatna svojina ni politička zasluga. Ona je javno dobro i obaveza svih koji odlučuju o njenoj sudbini.
Ne tražim aplauz za ljekare, nego poštovanje njihovog rada. Ne tražim skrivanje problema, nego njihovo rješavanje. Odgovornost mora važiti za sve. A svi mi imamo imena i prezimena. Bolnica nije klaonica i neki od nas su u istu utkali srce i dušu i zdravlje. NEKIMA JE ONA DRUGI DOM!
Kada ugrozimo dostojanstvo onih koji liječe i dopustimo odlazak stručnih ljudi, ne gubimo samo ustanovu, nego i povjerenje u sposobnost da zaštitimo ono najvažnije — ljudski život.
Društvo koje ne zna sačuvati svoje ljekare, medicinsko ocoblje, bolnicu i dostojanstvo rada, jednog će dana morati objasniti djeci mnogo toga, pa i ja svome.
To pitanje ne smijemo prešutjeti.
Isto mišljenje dijelim i kada je u pitanju sistem obrazovanja. Kada izgubimo ova dva sistema izgubili smo bitku. Možda u stvari i jesmo, samo nam još niko nije rekao.
S ljubavlju, ona koja i dalje smatra da je privilegija biti u prilici pomagati ljudima
dr. Irma Arifović · 23. oktobar 2026.